Od svih zdravstvenih problema koji se čoveku mogu desiti, verovatno je najdeblji zid podignut oko psiholoških i problema sa mentalnim zdravljem. Iskustva pokazuju da je ljudima neretko prihvatljivije da imaju bolove u telu, da imaju respiratornih poteškoća ili da uopšte priznaju fizičke smetnje, nasuprot čak i pomisli da sa njihovim mentalnim zdravljem nešto nije u redu. U prilog svemu tome upravo svedoče psihosomatske bolesti, no neprihvatanje psiholoških problema ima šire razmere.
Mentalno zdravlje ili nisam ja lud(a)
I zaista, nije tako teško razumeti razloge ovakvog tabua, ako znamo koliko je psihologija mlada nauka i koliko kontroverzi je vezano za same početke psihijatrijskih i psiholoških intervencija (čitaj elektrošokovi, azili, zloupotrebe psiholoških tehnika, “teški” lekovi..). Pored toga, nešto što golim okom nije vidljivo i opipljivo (a često u psihologiji nije) i što čovek ne može strogo staviti pod svoju kontrolu, logično izaziva više strahova i zaziranja. Svemu tome u prilog naravno idu i neosavremenjeni sistem podrške, nepostojanje zakona o psihoterapiji, formalno obrazovanje koje je u najmanju ruku diskutabilno, senzacionalističko izveštavanje medija u ovom kontekstu itd.
Međutim, iza stereotipne postavke u kojoj se problemi mentalnog zdravlja izjednačavaju sa proizvoljnim konceptima “ludila”, “nenormalnosti”, “retardiranosti” leži istina koja je potpuno drugačija:
Mentalno zdravlje se definiše kao stanje blagostanja u kome svaki pojedinac ostvaruje svoj potencijal, može da se nosi sa normalnim stresovima života, može da radi produktivno i plodonosno , i u stanju je da doprinosi svojoj zajednici (SZO).
U prevodu – svako od nas mogao bi u toku života da dobije neki od čuvenih „F“ iz šifrarnika međunarodne klasifikacije bolesti. Naravno da neki imaju veće šanse od drugih i da je sijaset bioloških, psiholoških i socijalnih faktora u igri, no suština je da se problemi mentalnog zdravlja ne odnose isključivo na stigmatizovanu sliku raščupane hospitalizovane i nerazumne osobe u lancima.
Mladi ljudi u ovoj priči predstavljaju posebno osetljivu grupu obzirom da skoro 50{af8bb25a4c1e72e7418f8ccb74c7844138a791ca54acdfa14c50b93dee5b14d9} mentalnih poremećaja počinje do 14. godine, a o adolescentskim krizama i važnosti izgradnje ličnosti na solidnim temeljima u mladosti da i ne govorimo.
Nije sramota, ali ipak jeste
I ovu suštinu mnogi već i znaju, a ipak je veo stida, skrivanja i nebrige obmotan oko mentalnog zdravlja. I iako i naši nacionalni dokumenti i strategije (kojima neću sada zamarati) prepoznaju donekle važnost mentalnog zdravlja, činjenica je da u praksi slabo osećamo implementaciju tog prepoznavanja i preporuka. Što i ne treba da čudi, jer se jako jako često mentalno zdravlje stavlja u kontekst stanja sa kojima ne možemo svi da se identifikujemo, da ih razumemo i koje potpiru strah i odbojnost. A sa druge strane, kada se govori o zdravim stilovima života to obično bude sinonim za sport. Zapravo, izolovane kampanje o pojedinačnim temama u okviru mentalnog zdravlja (poput alkoholizma, narkomanije, nasilja itd.) usmerene su više „protiv“ mentalnih poremećaja, a ne „za“ mentalni kapital. („Mentalni kapital definisan je kao kognitivni i emocionalni resursi ličnosti, a mentalno blagostanje kao lično i socijalno ispunjenje. Mentalni kapital uključuje kognitivne sposobnosti, efikasnost u učenju, emocionalnu inteligenciju, socijalne veštine, otpornost u suočavanju sa stresom. Od toga zavisi u kojoj meri će osoba biti sposobna da doprinosi društvu i postigne odgovarajući lični kvalitet života.“) Prečesto lamentujemo nad posledicama, ne mareći mnogo za prevenciju iako bi mnogi poremećaji mogli biti zaustavljeni u stadijumu situacione krize. Uz poneki primer dobre prakse.
I tako nas je sramota. (To jest „glupo nam je“, češće ćemo reći neimenujući emocije).
Sramota nas je da imamo problem, sramota nas je da tražimo pomoć, sramota nas je da pitamo „glupa pitanja“, jer smo mi, normalni.
Ali, zapravo, jedina sramota je prepustiti se neinformisanosti i nebrizi. I dok god društvo bude ignorisalo mentalno zdravlje biće nas sramota.
Na koncu, kako možemo govoriti o smanjenju stigmatizacije ako i sami ne marimo mnogo za sopstveno mentalno zdravlje?
Kako se to „mari“?
Mentalno zdravlje je LJUDSKO PRAVO i neodvojivi deo opšteg zdravlja. Pa ako je zdravlje, kao što se u našem narodu često ponavlja – na prvom mestu – ne zaboravimo i na mentalno.
A ne zaboravljaš ga ako te zanima šta osećaš, kako se te emocije zovu i adekvatno ispoljavaju; ako probleme ne guraš pod tepih; ako imaš spremnost da se suočiš sa sopstvenim strahovima; ako preispituješ svoj način razmišljanja i gajiš otvorenost ka promeni; ako želiš da razumeš razliku između psihologa i psihijatra; ako te zanima šta je psihoterapija, stigmatizacija, stereotipi; ako učiš o sebi i o drugima, znajući da u ok odnosima može biti i konflikata; ako ulažeš u svoj mentalni kapital… Ako si pročitao/la ovaj tekst do kraja verovatno si na dobrom putu ?